| < | prosinac, 2006 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
M-E-T-A-L
Linkovi
SlipKnoT - Vermilion
 Glavne zvijezde Desert Rock 2007, heavy metal festivala koji će se 9. i 10. ožujka održati u Dubai Country Clubu u Ujedinjenim Arapskim Emiratima bit će Iron Maiden. Ta je informacija i službeno potvrđena, a u paketu s njima festival je dobio i Lauren Harris, čiji poznati tata očito radi sve što mu je u moći da je maksimalno p(r)ogura u elitniji dio metalnog društva. No, iako će Iron Maiden biti najveće, neće biti i jedine zvijezde tog festivala. Tako će se tu još naći npr. In Flames, Children Of Bodom, The Prodigy ili Incubus, a očekuju se potvrde još nekih bendova, uglavnom onih koji bi trebali nastupiti drugog dana. 9.3.2007.: Iron Maiden The Prodigy Stone Sour Mastodon In Flames Children Of Bodom Lauren Harris Junkyard Groove 10.3.2007.: Incubus Prime Circle |
 ako je već objavljeno, Korn su ovih dana u New Yorku snimili svoj prvi akustični album, "MTV Unplugged" (izlazi 20.2.). Iako ih nitko, kao začetnike jednog cijelog agresivnog stila, nije mogao zamisliti u ovakvom okruženju, prve reakcije na akustični set su odlične. "Blind" je odrađen u jednom latino/flamenco stilu, "Twisted Transistor" kao jazz komad, bila je tu i klaviristička verzija "Creep" od Radioheada, a između pjesama su Munky i Fieldy zabavljali publiku isječcima iz "Master Of Puppets" od Metallice, "No More Tears" od Ozzyja, pa čak i pozadinsku glazbu iz "Super Mario Bros". Na pozornici im se pridružila i Amy Lee iz Evanescence na pjesmi "Freak On The Leash", te članovi The Curea za kombinaciju "Make Me Bad" i The Cureove "In Between Days". Jonathanu, Munkyju i Fieldyju su pomagali na gitari Rob Patterson, back vokal Kalen Chase, klavijaturist Zac Baird i perkusionist Michael Jochum, maskirani u stilu covera za "See You On The Other Side". Ipak, nešto je falilo. Na cijelom snimanju nije bilo bubnjara - David Silveria. Fieldy je rekao kako je bolestan, a bendov publicist kaže da David privremeno napušta bend i citira ga da jednostavno treba pauzu od svega. Navikli na mnoge peripetiju u svijetu rock bendova, pretpostavljamo da će biti još puno vijesti i tračeva o pravim razlozima i pravom smislu ove 'pauze'. |
 Ipak se kreće, veselo i pozitivno uzkvikuje zajednica obožavatelja metalske glazbe dok System Of A Down unose dah svježine u dotičnu glazbu, a krče si i put uspjeha svojim drugim studijskim albumom metalskim pjesmama napisanim iz udobnih punk fotelja o lošem društvom koje nas okružuje, a začinjeno najljepšim melodijama koje pop ovih dana može iznjedriti. Prema ovome sudeći, ‘Toxicity’ bi se trebao svidjeti metalcima (zbog zvuka i tradicije), punkerima (zbog stava) i pop-slušačima, koji god to bili (zbog ljepljivosti pjesama), no čini mi se da će album ipak ostati ljubljen uglavnom u prvospomenutom društvu, jer, eto distorizarana gitara se krivo shvaća kao izraz negativnosti, agresivnosti i mačizma, što je posve krivo i kao takvo jasno nama koji i tu glazbu volimo. Jer, kad ljudi koji vole i Aliciu Keys i Jay-Z-a i Slayer kažu da se ovdje radi o nečemu zbilja dobrom i svježem, onda morate biti zbilja hrabri da kažete “ne” ovom albumu. Da vidimo što to Serj Tankian veli u tim svojim pjesmama - “The percentage of Americans in the prison system, has doubled since 1985… Utilizing drugs to pay for secret wars around the world, Drugs are now your global policy, Now you police the globe… Beyond the Staples Center you can see America, With its tired, poor, avenging disgrace, Peaceful, loving youth against the brutality, Of plastic existence… Science has failed our Mother Earth…”. Bogme, formom ne pretjerano poetično, gotovo esejistički, no ništa preduboko, ali dovoljno pametno i aktualno da je vrijedno razmišljanja. S druge strane, Tankian se kroz ovo pripovijedanje snalazi toliko dobro da je svaka od pjesama, mada zapravo predodređena da ne bude imalo pjevna, zapravo prava bujica bogatih melodija pa su tako ‘Atwa’, ‘Aerials’, ‘Forest’ (zasad) nepostojeći singlovi koji bi mogli prodati album u puno primjeraka; a pjesme lete i nose i dižu i vesele i zovu na pjev i… sve... A čak i kada nisu razarajuće, onda barem imaju rastur-dijelove pjesama koji iskaču sa svih strana, kao što i ja skačem po svojoj sobi i osjećam se mladim i svježim, a jedva čekam da počne sljedeća stvar mada bih htio da trenutna uopće ne završi. Uh, ti problemi s krasnom glazbom… Beskompromisan, ali komercijalan, ‘Toxicity’ donosi 14 pjesama strpanih u 44 minute albuma što znači da je prosjek trajana pjesme oko tri minute, a bogme je većina pjesama kraća od toga; sažetost je bila važna ideja ovog albuma, čega je posljedica koncentrat ideja i energije, a za razliku od egzibicionizama iz nekih metalskih albuma u kojima se nađe po nekoliko solaža u jednoj pjesmi ovdje ih je brojkom - jedna. Dakle, suvišnoća - nema. Nadalje, za prvi je singl odabrana pjesma ‘Chop Suey’ koja za uspjeh ima sve potrebno - mehaničku brzinu, nebesku atmosferu i popbombastičnu melodiju od nekoliko klavirskih nota, ali i tekst koji se nadležnom američkom tijelu za radijske postaje toliko nije svidio da je ova pjesma zabranjena za puštanje po SAD-u nakon terorističkih napada. Kavkasko podrijetlo članova benda ostavilo im je u naslijeđe osjećaj za ambijent, pa je blago istočnjački štih primjetljiv kroz cijeli album, a posebice u ‘Science’ te bonus pjesmi koja bi u normalnim okolnostima bila udaraljkaška egzotika, a sada je podsjetnik da tek koju tisuću kilometara od nas bukti rat. ‘Aerials’ je međutim vrhunac albuma (a i posljednja “prava” pjesma na albumu), koji nas na basu i violončelu nosi do rubova atmosfere i nazad, pa još koji krug. System Of A Down nisu možda toliko veliki inovatori, ali ipak su iznimno svježi sa tim svojim spojem pankerske odrješitosti i jednostavnosti, moći i brzine jednih Slayer, te presudnim pop dodatkom krasnih melodija (jako puno i to jako krasnih) i kojom lakom etno notom. Onatoč svoj ozbiljnosti albuma, svo se vrijeme ipak osjeti dašak podsmijeha, kao kod kakvog malko zločestog klauna, koji cijeni, ali se i smije svojim gledateljima. Ozbiljno, a zabavno; što ćete bolje? |
 Metallica (od početka je čini osovina James Hatfield i Lars Urlich, uz gitaristu Kirka Hammeta) je bila najutjecajniji heavy metal bend 80-ih godina, koji je publika obožavala zbog njihove jednostavnosti i odanosti glazbenim idejama. Proširili su granice žanra koristeći brzinu i glasnoću - ne zbog njih samih već kako bi naglasili svoje zamršeno strukturirane kompozicije. Puštanjem u prodaju njihova prvog albuma "Kill`Em All" iz 1983., započela je transformacija heavy metala iz underground pokreta u mainstream stil. Svakim su se albumom njihova svirka i tekstovi sve više usavršavali. Munjevito, ali istovremeno i složeno bubnjanje Larsa Ulricha savršeno se uklopilo s inovativnim sviranjem bas gitare Cliffa Burtona. No taj je fenomenalni basist tragično poginuo 1986. dok je grupa putovala kroz Švedsku, nedugo nakon izlaska njihovog remek djela "Master of Puppets". Grupa je ipak odlučila nastaviti, a Burtonovo mjesto preuzeo je Jason Newsted. Dvije godine kasnije objavljen je ambiciozan album "...And Justice for All" koji je dosegao top 10 bez lansiranja singlova na radiju i uz minimalnu podršku MTV-a. Bio je to početak najkomercijalnijeg razdoblja djelovanja benda. Takozvani "Crni album", objavljen 1991. bio je globalni hit, samo u SAD-u razgrabljen u gotovo osam milijuna primjeraka. Hitovi "Enter Sandman", "Nothing Else Matters", "Sad But True"... vladali su eterom pune dvije godine, a golema svjetska turneja Metallicu je uzdigla do statusa najveće rock atrakcije početka devedestih. Duga pauza bila je logičan potez, a nakon nje je uslijedila drastična promjena imidža (svi članovi benda su se ošišali) i album "Load" (1996.), s kojim su izgubili nešto obožavatelja zbog radikalne promjene zvuka u smjeru alternativnog rocka. Iako je album bio uspješan i osvojio je prvo mjesto na većini ljestvica, fanovi su im predbacivali pojavljivanje na šestom Lollapalooza festivalu. "Re-Load" (1997.) je bio kombinacija novih pjesama i materijala neuvrštenog na prethodni album, a već sljedeće godine snimljen je i "Garage Inc.", dvostruki CD s obradama, a 1999. je puštena u prodaju i snimka live koncerta sa Simfonijskim orkestrom San Francisca. Veći dio 2000. proveli su baveći se sudskom tužbom protiv Napstera. Tužeći ih zbog povrede autorskih prava članovi Metalice izbacili su više od 300 000 internet korisnika iz pretplate, što im je također donijelo određen broj razočaranih fanova. U siječnju 2001. Jason Newsted najavio je odlazak iz benda, a Hetfield, Hammett i Ulrich zakopali su se u studio u užurbano radeći na novom projektu. U srpnju iste godine, odbacuju žalbu protiv Napstera svjesni da im je to donijelo više štete nego koristi. U kasnom ljetu 2001. bend je zamrznuo sve poslove, pa tako i snimanje u studiju zbog Hetfieldove rehabilitacije od ovisnosti o alkoholu, ali se 2002. snimanje ipak nastavilo. Prije objavljivanja dugo očekivanog albuma "St. Anger", objavljeno je ime novog basiste - Robert Trujillo. Album je objavljen početkom lipnja 2003. U sklopu svjetske turneje Metallica početkom ljeta 2004. prvi put gostuje u Hrvatsko |
 Svece u svojim pjesmama spominju dvije vrste ljudi: bogobojazni što postavljaju pitanja na koja se ne usude sami odgovoriti i muzičari što se pozivaju na neobjašnjiva nebesa ne bi li dočarali besmislenost samog postavljanja pitanja. Bio to Sveti Ante Kakavgodski ili Sveti Bijes, svetac je uvijek nedostižan ideal (zapravo, tako su nas naučili) i unaprijed znači odustajanje od borbe i pristajanje na ono što struja donese (u religijskom prijevodu - kako bog hoće). S obzirom da se ovdje radi o Svetom Bijesu, Metallica hoće reći kako je upravo taj osjećaj ono što stoji iza njihovog albuma kao nepobitni temelj, uzvišeni ideal i pokretačka snaga. Meni je to govno na papiru, najobičnija fora koja samo dobro zvuči i isto su tako mogli album nazvati 'Bloodless Veins', 'The Darkest Door' ili 'Burning Free'. Ono što ja iščitavam iza ovog albuma nije nikakav bijes (i zašto bi netko tko je proveo pola godine u klinici za rehabilitaciju bio bijesan!?!) niti išta tako slično pokretački (pa makar i bilo negativno) nego čisti umor. Ovaj je bend premoren stvaranjem glazbe i njenim snimanjem, iscrpljen do kosti, toliko da im je svaka nova odsvirana nota prava porođajna muka. Pjesme na 'St. Anger' ne zvuče kao da su snimljene zato što ih je bend htio snimiti (zato što je bijesan, tužan, napaljen, glup, što god) nego zato što su se osjetili pozvanima da to učine jer dugo nisu i jer je kulturno da nam pokažu svoje viđenje sadašnje metal glazbe. Dogodilo se to da su se ostvarile moje najgore bojazni - Metallica nakon 20 godina postojanja zvuči kao country bend. Jest da još uvijek imaju distorzije na gitarama i tu čudnu produkciju, ali ove su pjesme kao stvorene da ih uz pomoć benja, slidea i pijane kaubojke zasvira kvartet žvakača duhana. Stvar je u tome što Metallica ima neku reputaciju i mora je se držati pa zato u dućanu stoje na polici s natpisom heavy-metal. Što je krivo. Jer niti je 'St. Anger' moćan i prodoran da bude metal, niti je zavodljivo pretjerujući da bude heavy. Ne, ovo su kilave pjesme bez glave i repa, a osnovnih sastojaka onoga zbog čega su Metallica zaista ikone - melodija, solaža (kojih su se i službeno odrekli), prijelaza, ultraopasnih rifčuga, obračunavanja sa zlom, prekonstruiranja pjesama dokle god zvuk stvari to zahtijeva - jednostavno nema. Ne, ovo su pjesmuljci s bezveznim trećeklasnim rifovima, natruhama harmonija i glasom čovjeka koji na silu izvlači zadnje atome snage (liječenje od droge, alkohola ili čega već trebalo bi biti više prosvjetljujuće i dojmljivije). Ovaj album služi i tome da Metallica ima opravdanje za iduću svjetsku turneju i vladanje stadionima što i zaslužuju jer su jedan od najboljih live bendova na planeti, a na turnejama sviraju neke od najboljih pjesama koje je čovjek snimio, dok ih prangijaju neki od najboljih muzičara koji su kročili u metal. Samo što James, Kirk, Lars i novopridošli Robert više ne nose sa sobom ključni sastojak za kreiranje metal scene - mladost i ludost. U tome su sada puno bolji Mudvayne, Mastodon, Meshuggah, da navedem samo bendove na "M". |
 Velika zamjerka koju sam imao na album hitova Korn bila je ta što se tamo nije imalo što slušati. Pjesme koje su se tamo našle milijun su puta odsvirane i odslušane, a tako ukombinirane mogle su ostaviti samo osjećaj dosade (baš me briga što je to zbirka hitova, kako zvuči - zvuči). One moronske obrade samo su dodatne pogoršale dojam. Jednostavnije rečeno, tom albumu je nedostajalo glazbe i to je točno ono čega fali na 'See You On The Other Side'. Ovdje ima jako malo glazbe. Ovo je očito prekretnički album Korn. Našli su novog izdavača i imaju novi ugovor s inovativnim dodacima, a to je dijeljenje zarade od svega - koncerata, merchandisea - s izdavačem, a ne samo od albuma. Dogodila se i prva definitivna promjena u članstvu, a znakovito se promijenio imidž benda iz metalaca s rap nijansama u ušminkane rokere. Kad kažem da ovdje nedostaje glazbe ne mislim da na albumu nema ničega. Ne, tu je 14 stvari koje ne možeš zamijeniti ni za jedan drugi bend osim ovog. Ali, nedostaje raznolikosti i detalja. Glazba je ogoljena na minimum minimuma. Bubanj mlati jednocrtno i dosadno, Fieldy klepeće po basu po svom običaju dok gitare nude najbanalnije rifove i to vrlo malo njih kroz cijeli album. Nikakvog razvijanja teme na gitari nema, kao ni skvićanja, zavijanja, soliranja, bilo čega. To što gitara ovdje radi slobodno bi mogao odsvirati neki bas bez puno micanja prstima po vratu. Ovo ne samo da nije razvoj benda od prethodnih radova, nego je uzmicanje od identiteta benda i povlačenje u nekakvo gitarsko mutilo. S druge strane, glavi element albuma je groove. Veliki i moćan groove što nosi sve pred sobom i diže planine u zrak. Njemu u pomoć dozvana je vrlo produkcija, s jako primjetnom ulogom, vrlo čista i razgovijetna. Po prvi puta bendu se dogodilo da ima orkestraciju i to na primjetnom mjestu. Nije da je ovo jako loše ili da nema dobrih pjesama, ali kad je najbolja pjesma s Korn albuma neka balada s klavirom na vodećem položaju mjestu onda je jasno da tu nešto ozbiljno ne štima. Nekako nemam osjećaj da je ovo pojednostavljivanje Korn povezano s Headovim odlaskom. Jest da je on bio gitarist, ali dalo se naslutiti kako bend ostaje bez ideja i da im je plan za doglednu budućnost baviti se live nastupanjem jer su u tome prvoklasna atrakcija. Hoće li im albumi služiti kao izgovor za novu turneju ili ispunjavanje ugovornih obaveza nije bitno jer će ih i dalje biti, ostat će karakterističnog zvuka i razine |
 Jason Harris (22) i Amber Riley (16) osuđeni su za ubojstvo 22-godišnjeg Terrya Raya Taylora koje su izvršili u travnju ove godine. Naime, njih su dvojica Tayloru prerezala grlo, a kao dokazni materijal policija navodi glazbu grupe Slipknot koju su slušali prije i poslije ovog zločina kojega su, navodno planirali par mjeseci. Točnije, riječ je o pjesmi "Disasterpiece" sa albuma "Iowa" i stihovima: " I wanna slit your throat and fuck the wound / I wanna push my face in and feel the swoon." Grupa Slipknot nije htjela komentirati ovaj događaj. |
 Lagano zamire i posljednji val komercijalnog metala. Puno ga je manje na TV-u i radiju, brojke prodaje su drastično opale, naslova je puno manje i sukladno s tim je takav i interes za njim. Underground i stari žanrovi od heavyja do deatha van su ovog svijeta, za njih vrijede druga pravila i, kad sam zadnji put provjeravao, dobro se drže. Ali metal za mase u ovom trenutku ne postoji. E, da jedna stvar bude jasna - pod «metal» ne mislim strogo na žanrovsku odrednicu koliko općenito na bučnu glazbu baziranu na gitari, a pod masovnost mislim na to da mladi čovjek relativno zainteresiran za glazbu može nabrojati tri aktualna benda. Tog nema. Velikani su zamrli, ako još postoje lošiji su im albumi, a ako i nisu, lagano se ponavljaju, i uostalom, to su stari bendovi pa ih s potencijalne liste omiljenih bendova jednog tinejdžera briše činjenica da jedan i drugi postoje jednaki broj godina. Sigurno još možemo nešto dobro očekivati od System Of A Down, a vjerojatno i od Tool, ali, hej, to su bendovi iz prošlog tisućljeća. Došlo je novo, a novih metalaca - nema.  Slipknot su držali vodu neko vrijeme. Metalci s linije underground-heavy-death ih najčešće nisu slušali, ali ih barem poštuju, no kod onih što ne razbijaju TV kad vide MTV ovi šašavci su bogme bili opako popularni. Ne samo što su metalu privukli horde fanova što su se poslije razmilili kojekakvim podržanovima, nego su i unijeli malo života, veselja i atraktivnosti u omraženi žanr. Još prije godinu dana Slipknot su najavili kako oni neće još dugo, te su uglavili vrijeme razlaza nakon tada nadolazećeg albuma. I on je tu, kobni treći album koji često bude najbolji ili barem posljednji dobar, a nerijetko i pozdravni. E sad, zašto ja pišem ovaj epitaf bendu koji je tek objavio album? Zato što sve govori da mladić zbilja odlazi u najboljim godinama, a bio je omiljen u društvu, kul i zabavan, tek sad je do kraja skužio sebe i našao svoj stil i nema ga tko zamijeniti.  'Vol. 3 - The Subliminal Verses' je najzanimljiviji Slipknot album. Maske bogme jesu pale i bend je ovdje pokazao pravo lice. Sad više nemaju šta izgubiti kao na početku, a ni ispunjavati očekivanja kako su morali na drugom albumu. Imaju svoj status, bazu fanova i taj neizbježni kraj pa su mogli napraviti što su htjeli. Na tom njihovom pravom licu se vidi da im je srcu podosta prirastao grunge, da vole solaže i nije im ni malo problematično kad ih je više od jedne po pjesmi, da su im srcu prirasli stari speed i trash metalci iz osamdesetih, a za dodatnu razliku od prethodnika, za producenta su angažirali velikog Ricka Rubina koji je albumu dao topao i puni zvuk od kojeg i najagresivnije pjesme ovdje zvuče milo i meko. Za 'Vol. 3...' deveterac je godinama skupljao ideje pa kad su se našli moralo je nastati nešto raznoliko i široko. Osjete se tako s početka albuma veliki Slayer na brzima i dominantno bubnjarskima 'The Blister Exists' i 'Three Nil', dok na kraju i na tronu jedne od najboljih Slipknot pjesama u karijeri stoji 'Danger - Keep Away', čisti Nick Cave iz antikrist faze. 'Duality' je pak srednje brzi groovy metal s refrenom, ili jednom riječju - singl.  Po prvi puta u karijeri Slipknot su snimili laganicu. I to ne jednu nego njih tri, a pravilo kaže da metalci rade najbolje balade, pa su i ove iz njihovog trojstva čiste ljepotice kakve bi Pantera voljela da ih je više napravila. Koliko su se Slipknot odmakli od svojih starih dana vidi se po tome da brzih, jednostavnih i živčanih ima tek nekoliko, a najtipičnije od kojih su 'Welcome' i 'Pulse Of The Maggots', ali, odmah uz njih stoje takve tugaljive mekanoće kao što je 'Vermillion' i 'Before I Forget' s najdepresivnijim refrenima sezone. Zapravo, više od bilo kakvog bijesa, na 'Subliminal Verses' se čuju nostalgija, tuga, melankolija, a bogme i neodgovoreni ljubavni zov. «I never wanted anybody more than I wanted you/The only thing I ever really loved was hurting you» ljubavni su stihovi koje bih od Slipknot posljednjih očekivao, dok s druge strane stihić «I won't let this build up inside of me» ruši predrasudu o metalu kao izrazu arogancije.  'Vol. 3 - The Subliminal Verses' je vjerojatno jedan od posljednjih dobrih albuma iz generacije pop-metalaca s prijelaza stoljeća i najvjerojatnije labuđi pjev benda koji je bio oživio duboko zamrzli žanr. Dok se ne pojavi netko novi, uz nepresušni underground, imamo i ovih sat vremena najboljeg što moderna žestoka gitara nudi. |
 Moje glavno pitanje oko System Of A Down ove godine je koji je to žanr i, ako je metal, kakav je to metal. Iako definitivno podržavam korištenje etno elemenata u modernoj glazbi, na 'Mezmerize' je to bilo krivo podijeljeno. Neke od pjesama su više bile etno stvari s metal elementima nego išta drugo. Suviše ska elemenata činile su đumbus na trenutke bizarno smiješnim. Ispao je to jedan kaotičan album s krivim odnosom snaga i nekim sramotnih dijelovima, mada slušljiv. Pola godine kasnije imamo 'Hypnotize' na kojem su odnosi opet promijenjeni. Etno elemenata i dalje ima, ali (opet) nisu u prvom planu nego igraju sporednu ulogu ukrašavanja pjesama, a ska se više ne osjeti. Ali i metal je doživio potiskivanje. Ako ćemo rangirati glazbu po žestini i rifovima onda je 'Hypnotize' dom hard-rock rifovima i tome prikladno manje moćnoj produkciji. S tekstovima i konstrukcijama pjesama više punk prirode, s 'Hypnotize' se SOAD pomalo miču s metal terena prema bendovima poput Exploited ili čak Ramones. Još ne postoji žanr koji se zove punk hard-rock, ali ovako od oka djeluje kao nešto što bi moralo uspjeti. Velike turneje u velikim prostorima, velika prodaja albuma i popularnost kod najrazličitijih ljudi dokazuju da su SOAD s tim komercijalno apsolutno u pravu.  Drugo pitanje je da li je bilo potrebno objavljivati dupli album. Da je 'Mezmerize' skraćen samo za posve glupu 'Cigaro' (a čak ne i za one koje bih ja odbacio zbog nemetalnosti), a 'Hypnotize' za potpuno besmislenu 'Kill Rock & Roll' i glupu 'Vicinity Of Obscenity' i da su spojeni u jedno dobili bi album od 20 pjesama i malo više od sat vremena. U rap svijetu to bi bio jedan običan album, no na jednom CD-u s postojećim poretkom pjesama dobili bi jedan zvukom neujednačen rad. Kompromisno rješenje bi bilo objaviti ovo kao dvostruki album na 2 CD-a kojim bi se naglasila različitost oba, a dobila bolja ponuda. Jer oba su albuma (pogotovo uz one tri izbačene, ali i ovako) kratka i s malo pjesama i negdje su između onih kategorija EP-ja i LP-ja. Niti su posve kratki, a nisu bogme ni dugosvirajući s tom minutažom od jedva iznad pola sata. Spojeni u jedno dobivamo jedno veliko izdanje kod kojeg imaš što slušati jer bi takav imao bolju ponudu različitih vrsta pjesama.  'Hypnotize' je svakako jedna nova faza benda. Tekstualno su još uvijek gdje su bili na početku. Izbjegavanje ljubavnih tema, puno politike, anti-ratnih ideja, tekstovi o propagandi i tek nešto malo Armenije (ali vrlo izravno i patriotski u 'Holy Mountains') i dalju su konstanta. Vidno je međutim da bend pomalo izbjegava metal. Produkcija je mekša, radiofoničnija, manje oštra. I pjesme su konstruirane s manje "dž-dž" dijelova, rifovi su blaži i rokerskiji, a generalno nema puno brzih dijelova. Tu je varljiva otvarajuća stvar 'Attack' jer napada ultra-brzim početkom, ali ubrzo uspori i takav album ostaje većim svojim dijelom. Ono što ostaje su tipične SOAD melodije - velike, hrabre i ponosne i dalje s dodatkom istočnjačkog prizvuka, ali bez narodnjačkih dijelova. Promijenilo se i to da su SOAD najjači na baladama. To su najavili s 'Lost In Hollywood', a ovdje potvrđuju dvama najboljim pjesmama s albuma, 'Lonely Day' i odličnom 'Soldier Side', drugim dijelom intra u 'Mezmerize'. Uz naslovnu pjesmu, također prilično baladastu, zaključak je da SOAD ove godine žele da uz njih ne mašete glavom, ne razbijate, nego pjevate.  Kad se zbroji, 'Hypnotize' je kao kraći 'Toxicity' sa nešto slabijim i lakšim pjesmama. Slabijim u smislu da im fali ona moćna grandioznost melodija i sugestivnih konstrukcija, a lakšim u smislu da su često s više laganih, rokerskih dijelova, a s manje metal rifoznosti i minuta za provjetravanje kose. Album najviše smisla ipak ima uz dodatak 'Mezmerize' jer mu samom nedostaje koja jača pjesma i raznolikosti, čega zbrojeni imaju imaju dovoljno. Dva okej albuma, jedan dvostruki zabavan i energičan. |
|
Iowa je vjerovatno najpoznatija kao "središte ničega". Većina ljudi koji nisu njeni stanovnici smatraju zemlju-kukuruza-i-svinja geografskom crnom rupom. Međutim, devet luđaka iz Des Moinesa sa ludim idejama i maskama (koje su sami izradili) kreću u pohod na svjetsku muzičku scenu. Jesi li ikad pomislio kako bi zvučio hardcore metal band iz "središta ničega"??? Ultra žestoko ga samo počinje opisivati... Upoznaj 0, 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8 (Dj Sid, Joey Jordison, Paul Gray, Chris Fehn, James Root, Craig Jones, Shawn Crahan, Mick Thomson i vokal Corey Taylor). Svaki od njih dolazi opremljen ne samo zastrašujućim imidžem već i s talentom za instrument koji svira. Slipknot je osnovan 1995. godine i prošao je kroz neke nužne promjene da bi došao do stanja kojeg oni nazivaju "obiteljska zajednica". Od kada su izdali album Slipknot postali su poznati i rado slušani po cijelom svijetu. (Hmm...ovo je stvarno bilo kratko... - ed.) |
